Biti znanstvenik danas u Hrvatskoj - izazov ili gubljenje vremena?



Mi moramo biti promjena koju želimo svijetu (Gandhi)


Upitah nedavno jednog od naših najboljih studenata - Kako ste vi Marko ovamo dospjeli? Na studij matematike i fizike? Kada vas je to obuzelo? Puno je razloga, reče on, ali jedan je svakako i taj što me je kao dječaka potpuno očarala sjajna Saganova knjiga i serija Cosmos. Ne začudih se nego podijelih s njime i svoju priču - i ja sam tu gdje jesam u velikom dijelu krivnjom tog istog Sagana ! Carl Sagan, jedna od najsjajnijih zvijezda popularizacije znanosti 20-tog stoljeća i nevjerojatan utjecaj ljepote svijeta koju je taj čovjek, kao malo tko znao otkriti drugima, njegov izniman transferni potencijal i smisao za zanimljivo, monumentalno, za estetiku spoznaje. Doista se treba pokloniti i zadrhtati pred brojem ljudi na planeti kojima je, kao Marku i meni, ovaj čarobnjak uspio prenijeti svoje oduševljenje svijetom i svijetom znanosti. I upitati se koliko mi činimo na krčenju puta prema društvu znanja i znanosti koje toliko zazivamo u najraznolikijim imperativima od projektnih ciljeva, strategija razvoja i predizbornih kampanja pa sve do najosobnijih nadanja za boljitak vlastite djece. Koliko činimo u sredini u kojoj živimo, u našem gradu, na našoj znanstvenoj ustanovi, na našem Sveučilištu?
Jer stvarnost je jednostavna i okrutna. Ta znanost, taj posao kojeg radimo, težak je i mukotrpan rad, rad na sticanju i proizvodnji znanja, a živimo u vrijeme i na mjestu na kojem, nažalost, ni rad ni znanje nisu na osobitoj cijeni. Nema svrhe lamentirati nad tom činjnicom - nego je iskoristiti kao odskočnu dasku, poticaj za utoliko potrebniju borbu za promjene. Naravno, borba za društvo znanja i znanosti započinje njihovim prikladnim vrednovanjem, brigom za materijalni status i uvjete rada znanstvenika. Bez te brige, nema tog adolescenta koji će željeti u svijet znanosti, cijeniti rad znanstvenika ili sveučilišnog nastavnika. Što naravno znači da neće ni sam ulagati napor u učenje, sticanje znanja, studiranje. Što naravno znači da smo prilično odlutali s puta prema društvu znanja. Borba za, kako reče Sagan "bolji svijet od onog kojeg smo mi dobili", započinje brigom samih znanstvenika za svoj status, njihovim progovaranjem u medijima, njihovom prisutnošću u medijima i prije svega njihovom sviješću o potrebi te prisutnosti.
Prošle je godine u Hrvatskoj po prvi put inauguriran jedan novi vid te borbe za prisutnost u javnosti i medijima, nazvan Festivalom znanosti, kojemu je cilj popularizacija znanosti, senzibiliziranje javnosti i medija na znanstvene teme, uključivanje građana i posebno mladih u najrazličitije sadržaje povezane sa znanošću koje izvode i osmišljavaju znanstvenici. I ove se godine u Osijeku, Zagrebu i Rijeci zbiva Festival znanosti 26.-30. travnja. Dobra je to prilika i za primijetiti u kojoj mjeri sami znanstvenici drže da je važno obraćati se javnosti, medijima, doprinijeti popularizaciji svoje struke. Prilika za upitati se koliko je nama znanstvenicima popularizacija znanosti važna.
Činjenica je da se velik broj profesionalaca, znanstvenika prema popularizacijskim aktivnostima odnosi sa apatijom, skepsom ili čak i prezirom. Razlozi su vrlo različiti, od razmišljanja "zašto i kome bismo trebali pričati o svojem istraživanju i otvarati vrata svojih laboratorija ", "mi smo dužni raditi svoje i komunicirati među svojima", "to je gubljenje dragocjenog vremena koje moramo posvetiti znanstvenom radu" pa do razmišljanja "znanost se ne može popularizirati", znanstvenog larpurlartizma "znanost nije potrebno popularizirati" ili "obraćanje javnosti nije naš posao ni dužnost". Paleta reakcija ponekad seže i do egzotičnijih, stigmatizirajućih poput "popularizacijom se bave ljudi željni osobne promocije ili oni koji nisu uspješni znanstvenici". Nerijetko se u znanstvenim krugovima popularizacijske aktivnosti i općenito zauzimanje za neposredniju komunikaciju znanstvenika s javnošću naziva "cirkusantstvom". Takvi stavovi podsjećaju na one ortodoksih ljubitelja operne umjetnosti koji su svjetske stadionske koncerte slavnih tenora proglasili prostituiranjem klasične glazbe unatoč (ili baš zato?) tome što su koncerti pokrenuli fenomen popularizacije klasične glazbu par exellence. Je li svetogđe izvoditi klasiku masama na stadionima ? Trebaju li opera i znanost ostati patricijska privilegija odabranih i educiranih?
Ovo nas vodi do promišljanja o cilju i svrsi znanosti i pitanja zašto se uopće njome bavimo, mislimo li da smo dužni poreznim obveznicima koji financiraju znanstvena istraživanja objašnjavati što se, zašto se, pa čak i kako se znanost radi. Ima li znanost uopće budućnost ili kakvu, ako se znanstvenici sami ne zauzimaju za njezinu promociju, ako ne razvijaju izravnu komunikaciju s javnošću i ako se ti napori ne vrednuju kao dio njihove profesionalne uloge? Temeljem čega se znanstvenici nadaju da će se njihov rad cijeniti i vrednovati ako ga sami ne predstavljaju kao zanimljivog, vrijednog i potrebnog?
Biti znanstvenik danas u Hrvatskoj - izazov ili gubljenje vremena? O ovom pitanju raspravljat će na parlaonici Festivala znanosti riječki tinejdžeri. Svakako to trebamo učiniti i mi znanstvenici, raspraviti najprije sa sobom, ali svakako i među sobom. Jer kad raspravljamo sami sa sobom uvijek smo u pravu (J. Hašek).
Dobrodošli na Festival znanosti u Rijeci.